Liječenje travama ili, ispravnije, kineskim prirodnim lijekovima (zhongyao, izgovara se “čung-jao”) je svakako najrazvijeniji dio kineske medicine i najčešće korištena metoda liječenja.

Kinezi su još od davnina otkrili da sve što postoji u prirodi djeluje na nas na neki način. Nešto od toga na pozitivan a nešto na negativan.

Naravno, taj uticaj je još pogotovo snažniji ako se to nešto unosi u organizam. Razmislite samo na trenutak šta bi se desilo ako bismo greškom progutali šampon, deterdžent ili kremu za cipele. Ili plod neke nepoznate biljke.

Nema govora o tome da li bi to uticalo na nas ili ne. Samo kako? Nešto od toga bi nas možda ubilo, nešto izazvalo povraćanje i mučninu a nešto osip po koži ili temperaturu.

Kinezi su jednostavno, kroz praksu i dugi niz godina, otkrili na koji način sve te prirodne tvari djeluju na nas (vještačke kemikalije su počele dolaziti u Kinu tek početkom prošlog vijeka).

Osim toga otkrili su i još nešto. Jedan od najboljih načina da se efikasnost tvari sa pozitivnim dejstvom ubrza i pojača je da se kuhaju u vodi i napitak popije.

U staroj Kini, negdje oko dvadesetog vijeka prije nove ere, postojao je čovjek poznat kao “sveti zemljoradnik” (na kineskom Shen Nong, čita se “šen nung”) za koga kažu da je otac kineske medicine i agrokulture.

Naime, u starim knjigama je zapisano da je prije njega Kinom vladala neimaština, glad i bolesti svih vrsta. On je naučio ljude da oru, kopaju, siju i uzgajaju raznorazne žitarice i povrće te da ih razmjenjuju na tržnicama koje do tada nisu postojale. Nakon toga mnogi su se izliječili, imali šta da jedu pa čak se i obogatili.

Kažu isto tako da je lično iskusio na stotine trava, (“ponekad i po sedamdeset otrova na dan”) da bi na kraju stvorio prve kineske lijekove. Šta je od toga legenda a šta stvarnost, teško je u ovom momentu reći pošto je on stvarno postojao ali da li je bilo baš sve tako, teško je dokazati.

Jedno je sigurno a to je da se kineska medicina, od tih dana, postepeno razvila do neviđenih razmjera i da, kao i zapadna medicina, to duguje ogromnom broju ljudi a ne jednom pojedincu.

Možda je isto tako zanimljivo da se ovdje napravi jedna mala paralela između majstora Qigonga i Shen Nonga. Naime poneki istinski majstori Qigonga, između ostalog, imaju moć da osjete kakva dejstva određene trave mogu imati na pojedine organe, tkiva i bolesti bez da ih uopšte konzumiraju.

Kao što je to npr. bio slučaj sa majstor Yan Xin-om. On bi jednostavno prepisivao trave svojim pacijentima i u momentu dok je on to radio svi koji bi se tu našli bi osjetili mirise tih trava kao da su tu, na licu mjesta, kuhane. Da stvar bude još čudnovatija, isti izvanredni rezultati bi se postizali bilo da su pacijenti išli u kupovinu tih trava, kuhali ih i pili ili jednostavno stavljali recept na oboljela mjesta.

Vrlo moguće je da je Shen Nong imao sličnu sposobnost jer se i za njega govorilo da je bio nadnaravan. Više o čudnovatim i nevjerovatnim sposobnostima majstora Qigonga na stranici Qigong a pogotovo u knjizi John Dolića “Qigong demistificiran”.

Tako je stvoreno liječenje kineskim lijekovima. Danas u kineskoj farmakopeji ima oko 6 hiljada prirodnih preparata, od toga ogromna većina biljnog porijekla, ponajviše trava (u doba Shen Nonga bilo ih je samo nekoliko stotina).

Jedna od bitnih odlika kineske medicine (i svega drugog što dolazi iz Kine i što je pod uticajem Taoizma) je to da je ona jako praktična.

Kina je ogromna zemlja sa veoma različitim podnebljima, velikim rijekama, pustinjama, razlikama u nadmorskoj visini, običajima, pa čak i govorima i sve do nedavno skoro da nije bilo prohodnih puteva da se uspješno vrši razmjena toliko velikog broja preparata koji potiču iz toliko različitih krajeva.

Ali na samo to. Od gore navedenih 6000 prirodnih preparata, neki se koriste isključivo svježi (i recimo, mogu se naći samo u jednoj oblasti i samo u odredjeno godišnje doba), ili im je rok trajanja jako ograničen, ili su rijetki, preskupi itd.

Stoga se ona još od davnina počela razvijati na sasvim jedinstven način koji se dokazao izvanrednim i koji, evo, traje sve do dan danas.

Naime, nakon što je kroz vjekove slučajno otkriven veliki broj trava i drugih preparata za liječenje raznoraznih bolesti i poremećaja, stvorila se situacija u kojoj, od tako nagomilanog iskustva, često se dešavalo da je bilo teže zapamtiti šta sve već postoji nego se dati u potragu za novim.

Stoga su mnogi travari počeli da kombinuju preparate i s vremenom su otkrili da kombiniranjem određenog, manjeg, broja preparata može da se zamijeni veliki broj drugih. Ustanovili su da ako dvije trave, od kojih svaka ima po, recimo, 5 najosnovnijih funkcija (tj. dejstava) njihovim kombiniranjem se često može dobiti ne (5+5=) 10 već (5x5=) 25, pa i više, dejstava.

Ako se, pak, kombinuje 5, 6, 10, ili što je čest slučaj i po 20-30 trava, dobije se ogroman broj mnogih drugih, novih, dejstava.

Kako je došlo do kombiniranja trava? Razne trave koje imaju ista ili slična dejstva, recimo ublaže astmu ili zaustave epileptički napad, prvobitno su se koristile smostalno. Ali je onda neko stavio skupa više takvih trava, daleko manje količine, tako da je na kraju ne samo smanjeno ionako skoro zanemarivo štatno dejstvo svake od njih već se efikasnost udvosrtučila, utrostručila pa čak i udesetostručila. Drugim riječima, umjesto 30-40 grama jedne trave koristilo bi se po 5-10 grama svake od njih.

S vremenom i sa razvojem svih drugih oblasti kineske medicine - od opšte teorije (uključujući kinesku fiziologiju, patologiju) pa do dijagnostike, internih bolesti, ginekologije itd., taoistički principi holizma, jin jang i 5 elemenata su preneseni i na liječenje travama i sve više se pažnja obraćala odstranjivanju zastoja životne energije u meridijanima i uzrocima bolesti a sve manje bavljenjem posljedicama i ublažavanjem simptoma.

Danas je to toliko razvijena oblast da se skoro nikad ne koristi samostalno i jedna trava. Od na desetine hiljada knjiga o liječenju kineskim travama, napisanih kroz istoriju do danas, više od devedeset devet posto su o kombiniranju trava. Ostalih 1% su posvećene opisu, osobinama i dejstvima svakih od tih osnovnih preparata.

Dakle, ponajviše zbog praktičnosti, u svakodnevnoj upotrebi se postepeno ustalilo da se upotrebljava oko 400 najčešće korištenih preparata čijim kombiniranjem se može naći lijek za skoro svaku bolest i pormećaj koji postoji.

Otprilike kao što u svijetu postoji na stotine hiljada sasvim različitih recepata za jela (od talijanske kuhinje pa preko francuske, indijske, kineske, sve do naše, turske, arapske itd.), mahom se svuda koristi istih par stotina osnovnih namirnica: brašno, jaja, meso, povrće, ulje, so, biber, šećer, itd. Ili, kao u šahu, iste 32 figure na uvijek ista 64 polja proizvedu na milione razoraznih kombinacija.

Postoji bukvalno na milione recepata (fangji, izgovara se “fang-đi”) sa svojim egzotičnim nazivima kao što su npr. napitak crnog zmaja, supa bijelog tigra, prah za gašenje vatre pluća itd.

I tako, umjesto da na fakultetima kineske medicine studenti uče svih 6000 trava, oni se dobro obuče u ovih 400-njak (neki od njih se koriste samo za vanjsku upotrebu), umjesto da po bolnicama i prodavnicama kineskih trava drže hiljade preparata od kojih se neki skoro nikad ne koriste (te zauzimaju previše prostora i trunu) oni drže osnovnih par stotina koji, ne samo da zauzimaju daleko manje mjesta, već se svi svakodnevno i velikoj količini kombiniraju i koriste.

Kineska medicina je jako dinamična i po njoj ne postoje dvije osobe koje su identične ili pate od potpuno iste neravnoteže jin janga ili zastoja energije u određenom meridijanu. Stoga se na fakultetima ne uče ni milioni kombinacija trava već se uče najosnovnijih par stotina koje se koriste u svakoj oblasti - od dječijih bolesti, preko internih, vanjskih, ginekoloških itd. Da bi se onda njima, kao osnovi, dodavale ili oduzimale pojedine trave da se stvori idealna kombinacija za tu određenu osobu u tom datom momentu. Kao kad dođete kod krojača gdje vas izmjere i od osnovnog šnita se skraćuje ili produžava da bi vam na kraju odijelo taman odgovaralo.

Ali čak ni ta ista osoba se ne liječi stalno istom kombinacijom od početka do kraja već se prema situaciji kombinacija mijenja i prilagođuje sve dok se bolest potpuno ne izliječi i osoba više ne treba dolaziti na tretmane.

Mnoge od tih 400 najčešće korištenih trava se od davnina koriste i u našim krajevima kao npr. maslačak, pepermint, kopriva, hrizantema, čičak ali tu su isto tako i mnogi drugi prirodni preparati životnjskog, biljnog i morskog porijekla kao i razne stijene i minerali, od kojih neki postoje i kod nas ali su se rijetko (ili nikad) koristili za liječenje bolesti.

Recimo kora, grančice, korijen, list i plod duda, lotusa (isto tako svaki dio je lijek), koštunica breskve, kajsije, sjemenke tikve, kora nara, kora kruške, lubenica (uključujući i koru), kišna glista, stonoga, škorpion, rep guštera, rogovi jelena, morski konjic, tamjan, prah bisera, oklopi pojedinih školjki, cinabarit, gips, željezo, bakar, pa čak i ljudska kosa, mokraća i placenta.

Da, zvuči kao crna magija i vješticini napici :) Ako dodamo zbirci i kineski lijek poznat kao “pijesak koji svijetli u tami” (izmet slijepog miša) onda je sve na broju. Ali ako zanemarimo izgled i bavimo se suštinom, vrlo brzo će nam postati jasno da su tretmani kineskim lijekovima daleko uspješniji, daleko bezbjedniji i daleko jeftiniji nego tretmani zapadnom medicinom. Onda je to samo stvar izbora: da li ja želim “čisti” otrov ili “prljavi” lijek? Naravno mnogi će izabrati ono prvo jer, ipak, nauka je nauka! :) Ali, na kraju krajeva, tako i treba biti jer svako nađe ono što traži.

Ali da ne pomislite da se “nenaučnoj” kineskoj medicini ne pridaje pažnja i od strane nauke, liječenje kineskim lijekovima je danas toliko razvijena oblast da u Kini postoje velike naučne institucije (uključujući kinesku akademiju nauka), farme u kojima se mnogi preparati (odnosno sirovine za te preparate) uzgajaju, profesionalni sakupljači po šumama, planinama i drugdje u prirodi, fabrike lijekova, škole i fakulteti za stručni kadar (od tehničara i visokoškolskih radnika pa sve do magistara, profesora i doktora nauka).

Osim toga postoji ogromna količina literature - od knjiga, stručnih časopisa, naučnih radova, raznoraznih publikacija kako na papiru tako i elektronskih na internetu itd. i to ne samo na kineskom već sve više i na mnogim drugim jezicima. Interes za kineske lijekove je toliko porastao u svijetu da je to čak postao jedan od bitnih izvora prihoda kineskog izvoza.

Još jedan od pokazatelja koliko je ta oblast razvijena je i činjenica da su do tančina ispitane i opisane razlike u jačini i svojstvima istih biljaka ako se npr. uzberu i suše u različito godišnje doba, ako se koristi list, plod, stabljika, cvijet ili korijen, ako se uzberu prije ili posle cvjetanja ili rađanja plodova, razlike u svojstvima kad se uzgajaju u različitim dijelovima Kine i sto drugih faktora.

Nakon što se prikupe, razvrstaju, operu i uradi sve drugo što je za svaku od njih najprikladnije, obično se isijeku na kriške, osuše i čuvaju na tamnom i hladnom mjestu (tako da mogu dugo trajati i bez upotrebe raznoraznih kemikalija) a onda se distibuiraju po klinikama i bolnicama kineske medicine ili se prodaju po specijalizovanim kineskim prodavnicama lijekova.

Nakon što je izvršen pregled kod doktora kineske medicine (u Kini se liječnici i jedne i druge medicine nazivaju “doktori” i imaju ravnopravan status te su oba tretmana pokrivena zdravstvenim osiguranjem) pacijentu se prepiše kombinacija trava koju on onda podigne u dispenzeru, ponese sa sobom kući gdje ih kuha u specijalnom zemljanom loncu na laganoj vatri (oko sat vremena) i pije u toku dana. Ili naruči da mu ih oni skuhaju na licu mjesta i onda ih stavi u frižider.

Nakon nekoliko dana ide ponovo na kontrolu, kombinacija se prilagodi novim uslovima i tako sve do potpunog izlječenja.

Naravno to je najčešće korištena metoda. Postoji još puno drugih metoda i načina. Nekim pacijentima se daju patentirani lijekovi od trava u obliku tableta, praha, kuglica sa medom koje se žvaću ili se pak već skuhana i koncetrisana kombinacija samo prelije vrućom vodom i popije.